Rad od doma tri godine kasnije: što podaci govore, a što ne govore

Od 2020. do 2023. objavljeno je više od dvije tisuće studija o produktivnosti radnika koji rade od doma. Jedna petina tih studija pokazuje pad produktivnosti, gotovo polovina rast, a ostatak nema statistički značajnih razlika. Kako je moguće da toliko istraživanja dođe do toliko različitih zaključaka? Odgovor nije da su istraživači nesposobni. Odgovor je da mjere različite stvari i nazivaju ih istim imenom. Produktivnost administrativnog radnika koji odgovara na elektroničku poštu mjeri se drugačije nego produktivnost programera koji razvija novi modul. Studije koje to razlikuju dolaze do konzistentnih zaključaka; studije koje to ne razlikuju — ne dolaze.

Drugi problem je odabir uzorka. Tvrtke koje su dobrovoljno uvele rad od doma i bilježe dobre poslovne rezultate sklonije su sudjelovati u istraživanjima. Tvrtke koje su taj model uvele neuspješno, a zatim ga napustile, rijetko dijele podatke s istraživačima. To znači da velik dio dostupnih podataka prikazuje uspješne slučajeve, ne prosjek. Treća varijabla, o kojoj se govori najmanje, jest autonomija: radnici koji imaju kontrolu nad rasporedom i metodama rada bolje prolaze pri radu od doma nego oni koji imaju fiksno radno vrijeme s povremenim slobodom lokacije. Kad istraživanje ne razlikuje te dvije grupe, podaci izgledaju kaotično — i jesu, jer miješaju jabuke i naranče i zovu rezultat „voćem”.